Tijekom otvorenja izložbe 12.04.’22. s početkom u 18:15 sati, a kao njen integralni dio, umjetnica je izvela performans ‘Skoro prirodno’ u suradnji sa Kristinom Krsnik kao naratoricom, u trajanju od 20 minuta.
‘Skoro prirodno’ je oblikovan kao prostorno specifičan rad u odnosu na arhitekturu muzeja, svjetlarnika unutar kojeg je izveden, stoga je jedinstven unutar šireg značenja djela.
U svjetlarniku, koji se nalazi otprilike u središtu zgrade muzeja, a visine je sedmerokatnice, te mu je ‘dno’ 5 metara ispod razine razizemlja, u sjevero-istočnoj četvrtini prostora za stolom umjetnica izrađuje bijele salvetne cvjetove koje zatim ‘sadi’ u ‘tlo’ prekriveno kamenjem. Čitav svjetlarnik je ispunjen papirnatim cvjetovima koji se ‘šire’ i po gornjoj instalaciji ‘Loading…Vidikovac’ te se protežu i do prostora galerije. Umjetnica je obučena u dugi rozi kućni ogrtač i ima crni povez na očima. Svjetlarnikom se kreće ne videći, cvjetove izrađuje oslanjajući se isključivo na opip. Publika je performans promatrala kroz stakleni zid s razizemlja, gledajući prema dolje, prema dnu svjetlarnika u kome se izvedba odvijala. Dok su promatrali performans, Kristina Krsnik, slijepa suradnica, ‘interpretirala’ je izvedbu.
*
Stavljam povez na oči, ja vidim ali odbijam gledati. Zatvaram se u gluhi stakleni box u središtu zgrade u kojem nema ništa prirodno; staklo beton i čelik, iznad je nebo ali i žica na vrhu, izlazak je nemoguć. Salvetne cvjetove koje izrađujem sadim svuda u kameno tlo, šire se poput invazivne vrste prema gore, preko instalacija sve do galerije. Opisuje me žena koja ne vidi, ali umije gledati.
Svjetlarnik je stakleno-betonski dom u kakvom je civilizacija odabrala živjeti, on predstavlja i obrnuti toranj koji stremi prema dolje dok svoj izlazak prema vrhu zatvara žičanom mrežom, nebo je vidljivo, ali se ne može dosegnuti. Dobrovoljno formatiranje nije samo civilizacijski već i kulturni okvir, naizgled transparentan i otvoren, no jedva vidljiv i zatvoren u širem društvenom smislu: elitnost i samodostatnost umjetnosti jer takva je percepcija opće javnosti. Izrada pak stotina salvetnih cvjetova predstavlja iscrpljivanje u dekoraciji, posve ispraznoj estetici, ali i priklanjanje formalizmu koje ograničava uvid u stvarni sadržaj, odnosno zbog kojeg sadržaj uglavnom izostaje (ograničenost formatom predstavlja i ograničeni prostor svjetlarnika). Širenjem salvetnih cvjetova i na prostor razizemlja, performans i instalacija ‘Loading…Vidikovac’ integrirani su u kratkotrajnu cjelinu, i time se produbilo značenje instalacije kako u trenutku izvedbe, ali i tijekom čitavog trajanja izložbe pretvarajući ju u vremenski, procesualan rad. Po završetku performansa svi ‘posađeni’ salvetni cvatovi ostavljeni su da se mijenjaju na prohladnom proljetnom zraku do kraja izložbe kada su se već potpuno dezintegrirali.
Efemernost performansa, njegova neponovljivost kao prostorno specifičnog djela, baš kao i nestajanje papirnatih cvjetova, još su jedan naglasak na ‘motiv koji nestaje’, pejzaža od kojeg smo toliko odvojeni da prirodu ne doživljavamo kao prijateljsku, već nam je nepoznata, ‘neprirodna’.
Suradnja sa Kristinom Krsnik kao slijepe kazivačice jest kako bismo naglasile pitanje koje protežemo čitavim projektom: što vidimo dok gledamo, vidimo li? Dok me ‘opisuje’ osoba koja ne vidi, publika je mogla otkriti doživljaj svijeta slijepih osoba i shvatiti koliko su nevidljivi svi koji nemaju društvenu moć: proizvodnja ‘drugosti’ počinje od ‘drugačijih’ ljudi i završava sa svim bićima planete, i prirodom samom.
