“Ne možemo iskoračiti van simfonije života. Ta glazba nas je stvorila; ona je sama naša priroda.”
“Drveće se obraća direktno našem umu, govoreći nam mnogo toga, učeći nas mnogim dobrim lekcijama”, napisao je engleski vrtlar u sedamnaestom stoljeću. U svom lirskom ljubavnom pismu, našim arborealnim pratiocima dva stoljeća kasnije, Hermann Hesse piše: “Kad smo naučili kako slušati drveće tada je brzina, sažetost i dječja žurnost naših misli dosegla vrhunac radosti.”
Za biologa Davida Georgea Haskella, pojam slušanja stabala nije ni metafizička apstrakcija ni puka metafora.
U svojoj knjizi „The Songs of Trees:Stories from Nature’s Great Connectors“ Haskell se dokazuje kao rijetka vrsta znanstvenika. Kada je Rachel Carson pionirski uvela novu kulturalnu estetiku „poetske proze o znanosti“, vodila se uvjerenjem: ne može postojati od književnosti odvojena znanstvena literatura “jer je cilj znanosti otkriti i osvijetliti istinu”, što je ujedno i cilj književnosti.
U takvoj lirskoj prozi i s gotovo duhovnim poštovanjem prema drveću, Haskell osvjetljava svoj subjekt: majstorski, čarobni način na koji priroda plete osnove niti pojedinih organizama i nit potke odnosa u samo tkivo života.
Haskell piše:
„Za Homerovu Grčku kleos, slava, sačinjena je od pjesme. Zvuk vibrira veličinom osobe i svim zapisima od kojih joj se život sastoji.
Slušati, dakle, znači učiti o vječnosti.
Okrenuo sam uho prema drveću, tražeći ekološku kleos. Nisam našao heroje, niti ljude oko kojih se povijest okreće. Umjesto toga, živa sjećanja stabala, manifestirana u njihovim pjesmama, govore o životnoj zajednici, mreži odnosa. Mi ljudi pripadamo ovom razgovoru, kao krvni srodnici i utjelovljeni članovi. Slušati stoga znači čuti naše glasove i glasove naše obitelji.
Slušati, dakle, znači dotaknuti stetoskopom kožu krajolika, čuti što se komeša ispod.“
Haskell posjećuje desetak najrazličitijih stabala iz cijelog svijeta – od škotskih lijeski do javora u Tennesseeju, pa do bijelih borova japanskog otoka Miyajima – kako bi izvukao iz njih mudrost o onome što on naziva “ekološkom estetikom”, tj. ljepotu koja nije individualna svojina već zajednička osobina mreže života čiji smo dio i koja je dio nas (nije ni čudo što su stabla naša najsnažnija metafora za beskonačno kruženje života). Iz ovog prepoznavanja delikatne uzajamnosti izrasta veća pripadnost, koja ne može a da ne potakne naš duboki osjećaj ekološke odgovornosti.
Haskell piše:
„Svi mi – drveće, ljudi, insekti, ptice, bakterije – smo množina. Život je utjelovljena mreža. Te žive mreže nisu mjesta sveprisutne Jednosti. Umjesto toga, tamo se debatiraju i rješavaju ekološke i evolucijske tenzije između suradnje i sukoba. Te borbe često ne rezultiraju u evoluciju jačeg, nepovezanog sebe, nego u rastvaranju sebe u korist odnosa s drugim.
Budući da je život mreža, ne postoji “priroda” ili “okruženje” zasebno i odvojeno od ljudi. Mi smo dio zajednice života, sastavljene od odnosa s „drugima“, tako da je ljudska / prirodna dvojnost koja živi u srcu mnogih filozofija, iz biološke perspektive, iluzorna. Mi nismo, kao iz jednog folk songa, bosonogi stranci koji putuju ovim svijetom. Nismo ni otuđena stvorenja Wordsworthovih lirskih balada, koji su pali iz anđeoske prirode u ustajalu artificijelnost kojom smo zamijenili ljepotu. Naša tijela i umovi, naša “znanost i umjetnost”, prirodni su i divlji kao što su uvijek i bili.
Ne možemo iskoračiti van simfonije života. Ta glazba nas je stvorila; ona je sama naša priroda.
Naša etika stoga mora biti pripadnost, imperativ još urgentniji zbog mnogih načina na koje ljudsko djelovanje preoblikuje i prekida biološke mreže širom svijeta. Slušanje stabala, velikih prirodnih konektora, stoga znači naučiti kako naseljavati odnose koji daju životu svoj izvor, supstancu i ljepotu.“
Haskell slijedi vezu s najraskošnijim arborealnim staništem na svijetu – simfonijom od šesnaest tisuća četvornih kilometara prostranstva amazonske prašume u divljini i nacionalnom rezervatu u Ekvadoru, gdje jedan hektar sadrži više vrsta drveća nego čitava sjeverna Amerika. On oslikava tu vanzemaljsku zemlju čudesa, transliterirajući ju u svoj osebujan jezik:
„Amazonska kiša ne razlikuje se samo u količini onoga što ima za reći – tri i pol metra pada svake godine, šest puta više nego što London može zamisliti – nego i u svom rječniku i sintaksi. Nevidljive spore i biljne kemikalije zamagljuju zrak iznad krošnja. Ti aerosoli su sjemenke na koje se spaja vodena para, a zatim bubri. Svaka čajna žličica zraka ovdje ima tisuću ili više tih čestica, maglica deset puta rijeđa nego zrak izvan Amazone. Gdje god se nalazi veliki broj ljudi, u atmosferi gubimo milijune takvih čestica zbog industrije i zagađenja. Poput ptica u prašnjavoj kupelji, snažno pljeskanje naših industrijskih života podiže maglu. Svaka mrlja zagađenja, prašnjavi trunak tla ili spora iz šume potencijalna je kišna kap. Amazonska šuma je ogromna, i zbog toga je sav naš zrak uglavnom proizvod te šume. Vjetrovi ponekad donose zrnca prašine iz Afrike ili smog iz gradova, ali uglavnom Amazona govori svojim jezikom. Uz manje sjemenki i obilnu vodenu paru, kišne kapi rastu do iznimnih veličina. Kiša pada u velikim slogovima, fonemima za razliku od govora većine drugih kopnenih masa.
Kišu čujemo ne kroz tihu vodu koja pada, već u raznim prijevodima koje donose objekti koje kiša susreće. Kao i u svakom jeziku, osobito onom koji ima mnogo toga za izliti i kojeg toliki prevoditelji čekaju, jezični temelji neba izraženi su u obilju forme: pljuskovi pretvaraju limene krovove u plahte vrištećih vibracija; kiša se razbija po krilima stotina šišmiša, rasprskavajući svaku kap koja zatim pada u rijeku ispod lepeta šišmišova krila; teški magloviti oblaci slijevaju se u krošnje drveća i natapaju lišće ne gubeći ni kap i njihov dodir na koncu stvara zvuk kista po akvarelnom papiru.“
Samo stablo stoji kao akustični mikrokozmos prašume:
„U krošnji tropskog Ceibo drveta prisutna je botanička akustička raznolikost, ali je suptilnija. Kapi su manje i stvaraju zvuk poput riječnih brzaka u lišću mnogih okolnih stabala, zaklanjajući varijacije u zvukovima pojedinih listova. Zato što stojim visoko u granama velikog stabla, stabla čije grane se nadvijaju nad svim drugim stablima, čujem zvuk riječnog brzaca podno nogu. Osjećam se izokrenuto poput slike u suznoj kapljici, zbunjeno slušajući šumsku kišu ispod svojih stopala. Moj uspon od preko četrdeset metara preko metalnih ljestava, nosio me kroz slojeve kiše: zvuk kiše na stablima i biljkama blijedi metar ili dva iznad tla, zamijenjen rezervnim, nepravilnim udarcima kapljica na velikom lišću, stabljikama koje rastu prema svjetlu, i vidljivom korjenju koje se snažno spušta prema tlu. A na dvadeset metara, lišće se zgusne i brzaci počinju. Dok sam se penjao sve više, zvukovi pojedinih stabala gurali su se naprijed, a zatim se povlačili. Kako sam išao dalje sve je žamorilo oko mene otkrivajući tragove kiše na mesnatim listovima orhideja i čitave lokvice na bromelijama i duge kapi na ogromnom lišću filodendrona. Baš svi dijelovi stabala su prekriveni zelenilom; stotine biljnih vrsta naseljavaju krošnju Ceiba.“
U Ceibu Haskell pronalazi živo svjedočanstvo o nepostojanju jastva kojega se mi ljudi tako uobičajeno držimo. Stoljeće nakon što je mladi Jorge Luis Borges razmišljao o tome kako se rastvoriti u vremenu i odnosu, Haskell piše:
„Ovo raspadanje individualnosti u korist kolektivnih odnosa jest način kako Ceibo i čitava zajednica stvorena oko njega preživljavaju surove zakone šume. Stoga opstanak ovdje ne uključuje umijeće ratovanja već, paradoksalno, uključuje predaju, odricanje od sebe zbog stvaranja zajednice sa saveznicima. Šuma nije tek kolekcija zasebnih entiteta … to je mjesto koje je u potpunosti istkano od niti odnosa.“
Izvor: brainpickings.org