SLUŠAJ ŠUME!

“…Višegodišnji multimedijski projekt Slušaj šume! Azre Svedružić i Demirela Pašalića, još kad se podcrta taj imperativ u naslovu i ‘povišena’ interpunkcija, sam se deklarira kao artivistički. Subordiniranost jednoj temi, dugotrajna predanost zajedničkom dobru te eksplicitno i konkretno političko djelovanje pripadaju korpusu socijalne skulpture. MSU je umjetničkom paru otvorio prostor za čak dvije izložbe u par mjeseci, objema je kustosica Ana Škegro. Na zimskoj, Šuma to go, iskustvo devastacije park šume Medvednica koja se odvija pred očima cijelog jednog milijuna posjetitelja godišnje, umjetnik i umjetnica su pretočili u parodiju retrospektive. Nije bila smiješna: biste palog drveća na visokim bazama, u vitrinama i s legendama kao vrijedni relikti spaljeni komadi biomase, muzealizirana mrtva stabla, fotografije degradacije i pustošenja, instalacije o ljudskoj pohlepi i smrti šume. Svi kažu da je jezik tih radova jednostavan, kaže umjetnica. Doista, pristupačan je i odgonetljiv, uprogramiran mu je takav cilj.

Proljetna izložba Pozor, pejzaž! retrospektivni format sažima u kompaktno mjerilo te otvara prostor za tri izvedbena segmenta. Umjetničin je klasični angažirani performans koji istovremeno opisuje kazivačica, čime se postiže medijska rezonancija – opet nam je olakšana recepcija. Umjetnik na izložbi nije prisutan. On izvodi radnje u park šumi, obilazi je više puta tjedno. Kao forenzičar dokumentira mijene, fotografira degradacije, možda i kriminalne sječe. Kao dugotrajni performer zamjenjuje javne službenike čija je zadaća čuvati zajedničko dobro, a zakazali su. Treći izvedbeni akter dolazi u formi konferencije koju organiziraju umjetnici i kustosica. Mala klimatska konferencija Slušaj šume – razgovor o prirodi i društvu bavit će se temama iz konteksta perifernog kapitalizma: koruptivnim praksama, komodifikacijom šumskog biotopa te razmjerima njegove devastacije. Bit će riječi i o modalitetima otpora na tom terenu borbe za klimatsku pravdu. Nema govora da je sam umjetnički rad dostatan da učini razliku, potrebno je povezati više aktera, svakog u svom klasično delimitiranom polju znanja i društvenog dosega, ispada.

Takva je podjela solomonsko rješenje: o obje vrste kulturne produkcije može se govoriti uvriježenim kategorijama, bez zadiranja u naučenu ravnotežu umjetničkog i pragmatičkog. S jedne strane, dobro poznati eksport političkih pitanja u umjetničku sferu, koja čini progresivnije, ali manje operativno djelatno krilo društvenog sklopa jedno je od ilustrativnijih disfunkcionalnosti našeg vremena. S druge strane, kako je to umjetnik i kritičar Naeem Mohaiemen nedavno lakonski primijetio, većina suvremenih umjetnika ne bavi se klimom i nije angažirana oko globalnog opstanka. Niti oko bilo čega drugog, kao ni ostatak populacije, uključujući dobar postotak od onih milijun ljudi koji su se u protekloj godini popeli na planinu iznad Zagreba, a da gore nisu vidjeli ništa loše, čuli ništa loše, a kamoli išta po tom pitanju poduzeli. Zato ću vlastite, proizvoljne, dojmove ostaviti nedorečenim, kao na ranijem dramatskom vrhuncu, sa zaključnim upitnikom. Pozvati na konferenciju i izložbu te se, ekološki, povući.”