SLUŠAJ ŠUME!

Dobar dan, dobar dan, uđite u šumu

Kao konkretno ambijentalna instalacija ‘ Dobar dan, dobar dan, uđite u šumu’ jedina je kompozicija u koju promatrač ulazi, tj kroz nju prolazi. Prolaz između dvije galerije, dužine 10m, širine i visine 3m, na ulazu i izlazu zatvoren je crnim zastorima te je uz postavljanje ultravioletne (uv) rasvjete (black light) oblikovan da bude tamno mjesto evocirajući tamu guste šume. Narančaste točke na zidu oslikane akrilnom fluorescentnom bojom evociraju notorne doznake, markacije kojima se označavaju stabla određena za rušenje.

Slučajno otkrivši da je boja kojom se stabla markiraju luminiscentna shvatili smo da kad bi ušli u doznačenu šumu tijekom noći, samo sa uv-lampom osvjetljavajući ju, zatekli bi prizor upravo identičan kakvog smo stvorili u instalaciji ‘Dobar dan, dobar dan, uđite u šumu’. Uz drugi zid prolaza postavljena su 4 visoka postamenta sa ‘Bistama palog drveća’ , ostacima od sječe sa mjesta deforestacije, markirani doznakama koje očigledno ‘svijetle’ u mraku.

Narančaste točke tako postaju lajtmotiv izložbe, te nakon što se prvi put u ovoj instalaciji promatrač susretne s njima prepoznavati će ih i u ostalim kompozicijama.

Dio instalacije je i zvuk, na Medvednici sniman pozdrav ‘dobar dan, dobar dan’ kao planinarski bonton, uz zvukove hoda planinom, šuštanje lišća, ali i zvukove motora sa obližnje ceste. Ovako usložena kompozicija je odmah na početku publiku uvukla u problem deforestacije.

TV izložba: Stabla To Go

Odmah po izlasku iz passagea, iza crnog zastora, otvara se prostor galerije i prva kompozicija, postavljena uz lijevi zid galerije, je ‘TV izložba: Stabla To Go’: 4 televizora, 4 zidne vitrine sa staklenim poklopcima ispod kojih su 3 mala ostatka posječenih stabala, i 4 fotografije neba (time-lapse), te 4 fotografije printane na baritnom papiru 60x60cm, i na zidu desno, odvojena od instalacije još jedna fotografija 100x70cm.

Na televizorima se prikazuju fotografije montirane da u kontinuiranom loop-u bez prestanka se izmjenjuju: 327 fotografija doznačenih stabala koja su do otvorenja izložbe prestala postojati, sva su posječena. Fotografije su analogne, snimljene kolor negativ filmom, i nastajale su kroz više mjeseci na prethodno istraživanim i mapiranim mjestima tada buduće deforestacije na Medvednici.

Postavljene iznad televizora, četvrtaste fotografije (60x60cm) prikazuju tlo, fotografiran pogled prema zemlji, sa panja jednog od posječenih, prethodno snimljenih stabala, na lokaciji na koju smo se vratili nakon sječe – bol zbog nestanka velikog drveta očigledna je je upravo u tom pogledu prema tlu, ali i u 4 male fotografije neba iznad nekadašnjeg stabla, kao i u velikoj fotografiji ‘zagrljaja’ označenog stabla, koja je postala amblematska fotografija izložbe.

( galerija fotografija ‘TV izložba: Stabla To Go’ )

Uzorci uzroka

U dvije muzejske vitrine (2x 150x70x100cm) nalaze se uzorkovanjem izuzeti materijalni dokazi sa mjesta događaja – piljevina, kora drveta, grančice, narančasto zasprejano lišće, ali i drveni ugljen i različiti papiri koji su podloga za ‘artefakte’.

Kada se ‘smeće’ nastalo zbog komercijalne devastacije nekog područja kontekstualizira kroz drugačiju ‘vizuru’ tada povik o neprihvatljivosti takvih praksi postaje jasniji i glasniji. Istažujući ‘teren’, locirajući golosjeke naišli smo na gomilu ‘otpadaka’ koje smo ‘popisali’, odnosno likovno ih oblikovali u radove poput ‘Bisti palog drveća’ i ‘Uzorke uzroka’. Propitujući ulogu muzeja, snagu kulture ali i umjetničkog djela na putu prema jasnijoj spoznaji o problemu, ponudili smo pejzaž budućnosti koji biva tek artefaktom prošlosti.

Kraj krajobraza

Video instalacija ‘Kraj krajobraza’ sastoji se od 8 video radova projiciranih na pod galerije po kojem je rasuta piljevina. Nalazi se iza paravana od crne tkanine i nadovezuje se na ‘Uzorke uzroka’: nakon tvarnih artefakata, video radovi su svjetlosni artefakti.

Nastajali tijekom više mjeseci, snimani u šumi, oni su svjetlosne minijature: crveni, narančasti i sivi papir (veličine 70x50cm) položeni na tlo ispod drveća postaju format snimanja – veličina papira je veličina kadra. Igra sjena i sunca stvaraju začudne apstrahirane pokretne slike, pretapanja boja i oblika koje uz pomoć vjetra, krošnje, lišća, grana, ocrtavaju se na papiru. Kamera je na stativu postavljena iznad samog papira te bilježi sve slučajnosti bez ijedne intervencije tijekom snimanja.

Osim snimki nastalih uz posredstvo papira snimani su i prolasci sunčevih zraka kroz travu (kamera u travi), kroz krošnju (kamera obješena u krošnji) i kroz koru otpalu sa srušenih stabala (kamera među ostacima kore na tlu). Potom oblikovani filmovi montirani su uz razne glitcheve i errore, koji su na nekim dijelovima izraženije dinamizirani, manipulirani i digitalno ‘dovršavani’, a sve u funkciji priče: ovako će izgledati sjećanje na pejzaž.

Eksperimentirajući dakle sa odnosom kamere, količine sunčevog svjetla te površina od kojih se svjetlost reflektira stvorene su video sekvence koje stvaraju figurativnu sliku, lijep prizor u pikselima, prirodu viđenu uz pomoć uređaja i kroz softverski filter. Sjećanje na pejzaž postaje njegov digitalni kod – osjećaj otuđenosti od prirode se pojačava, naglašava, video je loopu, bez kraja i bez izlaza iz stanja dezintegracije.

( videoradovi ‘Kraj krajobraza’ )

Široko žarište (Nebo nad Sljemenom)

Kompozicija od 6 analognih fotografija (100x100cm), snimanih kolor negativ filmom i široko žarišnim objektivom, te printanim na baritnom papiru i kaširanima na foreksu, ovješenih pomoću lanaca sa vrha zida do očišta.

Sve fotografije prikazuju nebo iznad područja deforestacije, raskrčen pogled kakvog u gustoj zdravoj šumi nema, kakvog na mjestima snimanja prije golosjeka nije moglo biti. Četiri fotografije su u pozitivu dok su dvije, na jednoj je ljudski lik dok je na drugoj jedno drvo, jedino koje je ostalo na posječenom proplanku, u negativu. Prekrasni prizori neba upotpunjeni su digitalnim crtežima i tek kad se promatrač posve približi fotografijama otkrije minucioznost filigranskog crteža i značenja naknadnih intervencija.

( galerija fotografija ‘Široko žarište – nebo nad Sljemenom’ )

Loading…

Kompozicija ‘Loading…’ sastoji se od dvije fotografije i jednog videa.

Fotografije su jedine digitalne fotografije i funkcioniraju kao ‘dokumentarne’: prizori utovara trupaca na kamione. Isti prizor utovara snimljen je i videom, ali sa drugog mjesta, te je format kadra odredio panj nedavno posječenog drveta anticipirajući kompoziciju klasičnog pejzaža 19.stoljeća, naizgled. U toj jukstapoziciji krije se provokacija kanonskog prizora ‘nedirnutog krajolika’ te ova kompozicija najdirektnije izražava potrebu za evaluacijom kako percepcije tako i procesa koji proizlaze iz našeg odnosa s prirodom. Video projekcija je postavljena u zastakljenoj prostoriji koja volumenom ulazi u prostor galerije, promatrač je mogao u prostoriju ući i sjesti na sofu ispred projekcije te promatrati utovar trupaca sa Medvednice, montiran u time-lapsu i loopu. Na fotografijama je skriven ljudski lik kojeg promatrač pažljivim gledanjem pronalazi i koji dodaje dimenziju apsurdnosti, a možda i užasa pred scenom koju se promatra.

( ‘Loading…’ fotografije i video )

Pejzaž

Kompozicija ‘Pejzaž’ nalazi se u drugoj galeriji čineći antipod, sa drugog kraja, ‘Banketu’. ‘Pejzažu’ se ne može prići, prolaz je zapriječen trakom sa natpisom pozor, pejzaž! – parafrazirajući znak ‘pozor, sječina’ koji se postavlja na mjestima gdje se obavlja sječa u šumi.

Kompoziciju čini posječena mladica uspravno postavljena u prostor (naspram obrnuto obješene smreke iz ‘Banketa’) visine 4,5m, disco kugla sa motorom promjera 50cm, reflektor sa narančastim filterom i fotografija 100x100cm na crnom postamentu visine 10cm.

Kompozicija se promatra sa donje galerije na jedan način, ali i sa gornje galerije, dakle odozgor, koja promatraču otkrije vizuru koja se ne vidi odozdol. Jedinu rasvjetu čini reflektor sa narančastim filterom usmjeren prema disco kugli koja svojim rotiranjem raspršuje narančaste točke po čitavom izložbenom prostoru. I to je konačan krajolik ‘istočkan’ doznakama koji ne pošteđuje ni mladicu, a divljanje eksploatacije jasno iscrtava disko kugla evocirajući posljednji party. Fotografiju sa niskog podnog postamenta promatrač može vidjeti tek kad se popne na ‘balkon’ galerije na drugom katu i tada mu se otkriva raskošan prizor neba, no to je još jedan snimak sa raskrčenog proplanka – postavljen obrnuto, na pod, upozorava da zaista živimo u izokrenutom svijetu.

Vidikovac

Posljednja kompozicija, odnosno kompozicija do koje promatrač dolazi na kraju prolaska prostorom izložbe, nalazi se na drugom katu, na vrhu stepeništa. ‘Vidikovac’ se sastoji od govornice sa foto albumom, projekcijom od 28 fotografija s jedne i projekcijom samo jedne fotografije s druge strane galerijskog prostora.

Stari foto album drvenih korica, sa rezbarijom Zagreba na naslovnici, postavljen je na govornici – u njemu 14 polaroid crno-bijelih fotografija prikazuju pogled na Medvednicu sa različitih lokacija iz grada: sa mostova, iz različitih kvartova, sa vrha nebodera, iz taksija, sa Savskog nasipa, sa velikih gradskih avenija, sa nekoliko trgova, iz ulica, sa prozora. Ne postoji mjesto u Zagrebu sa kojeg se ne vidi Medvednica. Ali ove fotografije su ‘mutne’, planina se ne razabire dobro, poneke fotografije su gotovo apstraktne, a sve kako bismo upozorili, osvijestili, da ne vidimo što nam se sa ‘našom’ planinom događa, da ne primjećujemo devastaciju na koju sigurno ne bismo pristali da su nas pitali.

Na zidu ispred govornice vrti se projekcija od 28 fotografija, sječom novonastalih predivnih vidikovaca Zagreba kakvi ne bi smjeli postojati. No mi snimamo selfije i zadržavamo dah pred divotom prizora nesvjesni da iza te estetike stoji neumoljivi stroj uništavanja javnog dobra, doma mnogih bića koja možda nisu mi, ali trebaju li biti mi da bismo reagirali?

U mraku galerije, na nasuprotnom zidu od govornice, svijetli projekcija samo jedne fotografije: noćni pogled na Medvednicu sa krova MSU-a, na planinu ‘istočkanu’ narančastim doznakama, i takva se stapa sa svjetlima grada i nestaje.

( galerija fotografija ‘Vidikovac’ )